Papin subotnji govor obilježio je kraj predzadnjeg tjedna Sinode o obitelji. Iako se obično naziva tek rimskim biskupom, ovog je puta- kao i prošle godine u sličnoj situaciji- istaknuo svoje papinsko prvenstvo.
Kako se sinoda bliži koncu, postavljaju se mnoga pitanja. Ako se doista neće glasovati o pojedinim prijedlozima, ako neće biti uobičajenog završnog izvještaja, čemu ova predstava s neugodnim sukobima? Neki dvoje bi li Franjo kakvog danas znamo na konklavama imao potporu i desetorice kardinala (vidi The New Yorker). Prema D. Thompsonu, Franjo je otvorenim pristajanjem uz Kaspera naštetio svom ugledu i narušio povjerenje koje su mnogi u Crkvi sve do sada u njega imali.
"Papa Franjo je jučer [17. X. 2015.] održao govor pred duboko podijeljenom Sinodom o obitelji u kojem je potvrdio svoje planove da decentralizira Crkvu, dajući mjesnima biskupskim konferencijama više slobode da izrade vlastita rješenja za probleme razvoda i istospolnosti.
To je noćna mora konzervativnih katoličkih kardinala, uključujući- što nije iznenađujuće- i one u Vatikanu. Oni su mislili da na Sinodi imaju dovoljnu većinu da zaustave skidanje zabrane da razvedeni i ponovo civilno vjenčani katolici primaju pričest, ili da zaustave svako labavljenje crkvenog pristupa prema istospolnim parovima.
No, u jučerašnjem ključnom govoru koji je izgovoren kad Sinoda ulazi u zadnji tjedan, Franjo im je rekao da će decentralizacija biti nametnuta odozgor.
Dok se hotimice naziva 'biskupom rimskim' da naglasi svoju solidarnost s mjesnim biskupima (dakle oponirajući Rimskoj kuriji- tj. 'Vatikanu'), poziva se na snagu Prvosvećenika da nadjača kardinale. 'Sinodalni put kulminira u slušanju rimskoga biskupa pozvanog da govori s auktoritetom kao pastir i učitelj svih kršćana'- rekao je. To je auktoritarniji jezik nego onaj što ga je- prema mojem sjećanju- kao papa koristio Benedikt XVI. To znači: ja odlučujem što se radi, na koncu vi slušate mene, a ne obratno.
Jedna je izjava posebno zastrašila konzervativce. Franjo im je rekao da 'osjećaj za vjeru [sensus fidei] sprječava rigidno razdvajanje između učiteljske Crkve i učeće Crkve, jer stado posjeduje svoj vlastiti 'osjećaj' da otkrije nove puteve koje Gospodin otkriva svojoj Crkvi'. Značenje? Morat ćemo čekati dok Papa sljedeće godine ne donese konačni odgovor na ovu sinodu.
To je toliko uznemirujući razvoj da zavrjeđuje puniju analizu nakon svršetka Sinode; 'jednom kad se prašina slegne', ali ne očekujem nikakvo slijeganje u doglednoj budućnosti- barem ne sve do poslije idućih konklava, za koje bi mnogi konzervativni katolici htjeli da se zbudu što je prije moguće.
Slijede razlozi zbog kojih smatram da Franjina centralizacija neće funkcionirati:
1. Sinoda je to na kojoj afrička Crkva vježba svoje mišiće, a ona je vrlo konzervativna. Kardinal Sarah iz Gvineje je izjavio da je 'gay lobby' jednaka prijetnja kršćanstvu kao i ISIS. Sarah je prefekt Kongregacije za bogoštovlje i time jedan od visokorangiranih kardinala. No, u svom je govoru htio da se shvati da on govori u ime gotovo 200 milijuna afričkih katolika. Predstavlja li ih doista, stvar je za raspravu, ali sumnjam da bi se mnogi od njih razišli s njim u demonizaciji istospolnosti. 'Nota bene': Sarah i drugi afrički kardinali nisu rekli: 'Nećemo podnositi pričest za razvedene koji su ponovo vjenčani itd.- ali sve dok nas pustite na miru, zapadnjačke biskupije mogu raditi po svom'. Oni kažu da se postojeća pravila moraju primjenjivati u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Sarah smatra krivovjernim Kasperov prijedlog da se mjesnim biskupima (što u praksi znači, mjesnim svećenicima i vjerojatno samim razvedenima) dopusti da odluče mogu li primiti sakrament.
2. Liberalniji sinodalni oci koji osjećaju da će Franjo iskoristiti papinski adut u njihovu korist, gotovo su odobrili verziju Kasperova plana- i uskoro bi mogli dopustiti svećenicima da ga provedu u praksu. Čikaški nadbiskup Cupich (Franjin izbor koji će uskoro postati kardinal) na novinskoj je konferenciji u petak izjavio o pričesti za rastavljene i ponovo civilno vjenčane: '[Ljudi moraju] doći do odluke u dobroj savjesti... Savjest je nepovrjediva i moramo to poštivati kad dolaze do svoje odluke, i ja sam to uvijek činio'.
Ako time misli da rastavljeni katolici 'u dobroj savjesti' mogu donositi vlastite odluke, to ga stavlja u protuslovlje s njujorškim kardinalom Dolanom, jednim od potpisnik pisma koje su potpisali i drugi visokopozicionirani kurijalni kardinali, u kojem upozoravaju Papu da bi ta sinoda mogla raskoliti Crkvu. Od svih puteva prema raskolu, očito je najbrži javna prepirka o svetoj pričesti.
3. Papi Franji mnogi konzervativni katolici više ne vjeruju, a broj onih koji mu ne vjeruju enormno je porastao od početka sinodalnog procesa- koji je jako loše vodio- prošloga listopada. Svećenici i katolički laici koju su isprva voljeli čovjeka iako ne njegov liturgijski stil, i koji su mislili da je u bîti konzervativan usprkos njegovim komentarima stila 'tko sam ja da sudim?'; sada vjeruju da je on prijetnja jedinstvu Crkve. Neki liberali se slažu da je nejedinstvo neizbježno, ali računaju da je Duh Sveti to već uzeo u obzir: Afrikanci će doći podijeliti svoje strasne impulse s katolicima koji su kroz oluje modernog vremena bili prisiljeni zaobići crkveni nauk o spolnom ponašanju. Drugim riječima: nadaju se čudu. U međuvremenu su postali novi ultramontanci.
4. Nije posve jasno što Papa misli kad govori o 'sinodalnosti', ali to zasigurno ne znači osnaženje Kurije. Odbacivši pismo prefekata Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za bogoštovlje, i Tajništva za ekonomske poslove, Franjo se distancirao od Vatikana. Možda nije otišao u Avignon, ali njegovo odbijanje da živi u papinskim apartmanima svakim se danom čini znakovitije. Zapodjenuo je borbu s Vatikanom- nešto što pape čine na vlastiti rizik.
Kardinali Müller, Sarah i Pell (i drugi važni kardinali koji su bili prenervozni da potpišu pismo) vide Kuriju kao čuvara Učiteljstva, poklada vjere. Da bi očuvao to nasljeđe, sv. Ivan Pavao II. je centralizirao Crkvu. Konzervativci Franjin subotnji govor tumače kao manifest za preokretanje toga procesa i- na dubljoj razini- za marginalizaciju ostavštine Ivana Pavla II. koja sadrži učenja koja se teško mogu pomiriti s agendom sadašnjega pape. Tako da, u njihovim očima, Franjo poseže za najvećim papom moderne povijesti koji je- sada kanoniziran- službeno priznat kao nadnaravna prisutnost u životu Crkve. Mogao bi čak pokušati promijeniti i narav papinstva- i to za života svoga predšasnika [Benedikta XVI.] koji se sigurno pita je li doista Bog htio da odstupi.
Postoji još toga što se može reći o utjecaju Franjine namjeravane revolucije na svjetovne i religijske podjele koje se šire izvan Crkve, cijelim svijetom. No, o tom drugi put. Moja je zaključna misao da ako Papa želi napraviti dalekosežne promjene u pastoralnoj praksi ili čak u nauku, onda postoje mudriji putevi da se to postigne od uprizorenja katastrofalno podijeljene Sinode, a zatim aludiranja da i tako namjerava napraviti po svom."
Izvor: spectator.co.uk, Beiboot Petri
Nema komentara:
Objavi komentar